Od Gottfrieda Wilhelma Leibniza, 1714

Principia philosophiæ seu theses in gratiam principis Eu-genii conscriptæ

§ 1

🇫🇷🧐 lingvistika Monada, o kojoj ćemo ovdje govoriti, nije ništa drugo do supstancija jednostavna, koja ulazi u sastav složenih; jednostavna, to jest bez dijelova (Théod., § 10⁴).

§ 2

🇫🇷🧐 lingvistika I mora postojati jednostavnih supstancija, budući da postoje složene; jer složeno nije ništa drugo do gomila ili aggregatum jednostavnih.

§ 3

🇫🇷🧐 lingvistika A tamo gdje nema dijelova, nema ni protezanja, ni oblika, ni moguće djeljivosti. I ove Monade su pravi Atomi Prirode, jednom riječju elementi stvari.

§ 4

🇫🇷🧐 lingvistika Također nema razgradnje za strahovanje, i nema zamislivog načina na koji bi jednostavna supstancija mogla prirodno nestati (§ 89).

§ 5

🇫🇷🧐 lingvistika Iz istog razloga ne postoji način na koji bi jednostavna supstancija mogla prirodno započeti, budući da ne može biti formirana sastavljanjem.

§ 6

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga se može reći da Monade ne mogu ni započeti ni završiti, osim odjednom, to jest, one mogu započeti samo stvaranjem i završiti uništenjem; dok ono što je složeno, započinje ili završava dijelovima.

§ 7

🇫🇷🧐 lingvistika Također nema načina da se objasni kako bi Monada mogla biti izmijenjena ili promijenjena u svojoj unutrašnjosti nekim drugim stvorenjem; budući da se u njoj ništa ne može premjestiti, niti se može zamisliti bilo kakav unutarnji pokret koji bi se tamo mogao potaknuti, usmjeriti, povećati ili smanjiti; kao što je to moguće u složenim stvarima, gdje postoje promjene među dijelovima. Monade nemaju prozora kroz koje bi nešto moglo ući ili izaći. Akcijentalije se ne mogu odvojiti niti kretati izvan supstancija, kao što su to činile osjetilne vrste Skolastičara. Tako ni supstancija ni akcijentalija ne može izvana ući u Monadu.

§ 8

🇫🇷🧐 lingvistika Ipak, Monade moraju imati neka svojstva, inače ne bi bile ni bića. A ako se jednostavne supstancije ne bi razlikovale po svojim svojstvima; ne bi bilo načina da se primijeti ikakva promjena u stvarima; budući da ono što je u složenom može doći samo od jednostavnih sastojaka; a Monade bez svojstava bile bi nerazlučive jedna od druge, budući da se također ne razlikuju po količini: i prema tome, ako se pretpostavi punoća, svako mjesto uvijek bi, u pokretu, primalo samo ekvivalent onoga što je imalo, i jedno stanje stvari bilo bi nerazlučivo od drugog.

§ 9

🇫🇷🧐 lingvistika Čak je potrebno da svaka Monada bude različita od svake druge. Jer u prirodi nikada nema dva bića koja su savršeno jednaka i u kojima nije moguće pronaći unutarnju razliku, ili utemeljenu na intrinzičnom nazivu.

§ 10

🇫🇷🧐 lingvistika Također uzimam kao dano da je svako stvoreno bić podložno promjeni, i prema tome i stvorena Monada, pa čak i da je ta promjena u svakoj neprekidna.

§ 11

🇫🇷🧐 lingvistika Iz ovoga što smo upravo rekli slijedi da prirodne promjene Monada dolaze iz unutarnjeg načela, budući da vanjski uzrok ne može utjecati na njihovu unutrašnjost (§ 396, § 900).

§ 12

🇫🇷🧐 lingvistika Ali osim načela promjene mora postojati i detalj onoga što se mijenja, koji takoreći čini specifikaciju i raznolikost jednostavnih supstancija.

§ 13

🇫🇷🧐 lingvistika Ovaj detalj mora obuhvatiti mnoštvo u jedinstvu ili u jednostavnom. Jer svaka prirodna promjena događa se postupno, nešto se mijenja a nešto ostaje; i prema tome mora postojati u jednostavnoj supstanciji mnoštvo afekcija i odnosa, iako u njoj nema dijelova.

§ 14

🇫🇷🧐 lingvistika Prolazno stanje, koje obuhvaća i predstavlja mnoštvo u jedinstvu ili u jednostavnoj supstanciji, nije ništa drugo do ono što se zove Percepcija, koju treba razlikovati od apercepcije ili svijesti, kao što će se pokazati u nastavku. I u tome su Kartezićani uveliko pogriješili, smatrajući ništavnim percepcije kojih se ne opaža. To ih je također navelo da vjeruju da su samo duhovi bili Monade i da nije bilo duša životinja niti drugih Entelehija; i da su pomiješali s običnim ljudima dugotrajnu omamljenost sa smrću u strogom smislu, što ih je dalje dovelo do skolastičke predrasude o potpuno odvojenim dušama, pa čak i potvrdilo pogrešno usmjerene duhove u mišljenju o smrtnosti duša.

§ 15

🇫🇷🧐 lingvistika Djelovanje unutrašnjeg principa koji izaziva promjenu ili prijelaz s jedne percepcije na drugu, može se nazvati Težnjom: istina je da težnja ne može uvijek u potpunosti dostići percepciju koju želi, ali uvijek nešto dobije od nje i dolazi do novih percepcija.

§ 16

🇫🇷🧐 lingvistika I sami iskusiujemo mnoštvo u jednostavnoj supstanciji kada otkrijemo da i najmanja misao koju opažamo obuhvata raznolikost u objektu. Stoga svi koji priznaju da je duša jednostavna supstancija, moraju priznati ovo mnoštvo u Monadi; a gospodin Bayle nije trebao imati poteškoća s tim, kao što je činio u svom rječničkom članku Rorarius.

§ 17

🇫🇷🧐 lingvistika Osim toga, moramo priznati da se Percepcija i ono što ovisi o njoj ne može objasniti mehaničkim razlozima, to jest oblicima i pokretima. Ako zamislimo da postoji Mašina čija struktura omogućava razmišljanje, osjećanje, percepciju; možemo je zamisliti uvećanu uz očuvanje istih proporcija, tako da u nju možemo ući, kao u mlin. I pod tim uvjetom, prilikom unutrašnjeg pregleda naći ćemo samo dijelove koji se međusobno guraju, ali ništa što bi objasnilo percepciju. Dakle, to se mora tražiti u jednostavnoj supstanciji, a ne u složenoj ili mašini. Također, samo se to može naći u jednostavnoj supstanciji, naime, percepcije i njihove promjene. Samo u tome mogu biti sve Unutrašnje Akcije jednostavnih supstancija (Préf. ***, 2 b⁵).

§ 18

🇫🇷🧐 lingvistika Naziv Entelehija mogao bi se dati svim jednostavnim supstancijama, ili stvorenim Monadama, jer one u sebi imaju određeno savršenstvo (échousi to entelés), postoji samodostatnost (autarkeia) koja ih čini izvorima njihovih unutrašnjih akcija i takoreći bestjelesnih automata (§ 87).

§ 19

🇫🇷🧐 lingvistika Ako želimo nazvati Dušom sve što ima percepcije i težnje u općem smislu koji sam upravo objasnio; sve jednostavne supstancije ili stvorene Monade mogle bi se nazvati Dušama; ali, budući da je osjećaj nešto više od puke percepcije, slažem se da opći naziv Monade i entelehije neka bude dovoljan za jednostavne supstancije koje imaju samo to; a Dušama neka se nazivaju samo one čija je percepcija izrazitija i popraćena pamćenjem.

§ 20

🇫🇷🧐 lingvistika Jer u sebi iskusiujemo stanje u kojem se ničega ne sjećamo i nemamo izrazite percepcije; kao kada padamo u nesvijest ili smo obuzeti dubokim snom bez ikakvih snova. U tom stanju duša se ne razlikuje osjetno od jednostavne Monade; ali kako ovo stanje nije trajno, i ona se iz njega izvlači, ona je nešto više (§ 64).

§ 21

🇫🇷🧐 lingvistika I ne slijedi da je tada jednostavna supstancija bez ikakve percepcije. To je čak nemoguće iz gore navedenih razloga; jer ona ne može nestati, niti može postojati bez nekog osjećanja koji nije ništa drugo do njezina percepcija: ali kada postoji veliko mnoštvo malih percepcija, bez ikakve razlike, postajemo omamljeni; kao kada se neprestano okrećemo u istom smjeru više puta zaredom, gdje nastaje vrtoglavica koja nas može onesvijestiti i ne dopušta nam da išta razlikujemo. I smrt životinjama može dati ovo stanje na neko vrijeme.

§ 22

🇫🇷🧐 lingvistika I kako svako sadašnje stanje jednostavne supstancije prirodno slijedi iz njenog prethodnog stanja, tako da je sadašnjost puna budućnosti (§ 360);

§ 23

🇫🇷🧐 lingvistika Dakle, budući da se pri buđenju iz omamljenosti osvještavamo svojih percepcija, moramo ih imati neposredno prije, iako toga nismo bili svjesni; jer percepcija može prirodno nastati samo iz druge percepcije, kao što pokret može prirodno nastati samo iz pokreta (§ 401-403).

§ 24

🇫🇷🧐 lingvistika Time se vidi da bismo, da nemamo ništa izrazito i takoreći uzvišeno, te višeg ukusa u našim percepcijama, uvijek bili u omamljenosti. I to je stanje potpuno golih Monada.

§ 25

🇫🇷🧐 lingvistika Također vidimo da je Priroda dala izuzetne percepcije životinjama, brigom koju je uložila da im osigura organe, koji skupljaju više zraka svjetlosti ili više valova zraka, kako bi ih učinili djelotvornijim kroz svoje ujedinjenje. Nešto slično postoji u mirisu, ukusu i dodiru, a možda i u mnogim drugim osjetilima, koja su nam nepoznata. I uskoro ću objasniti kako ono što se događa u duši predstavlja ono što se događa u organima.

§ 26

🇫🇷🧐 lingvistika Pamćenje pruža dušama svojevrsnu slijednost, koja oponaša razum, ali se od njega mora razlikovati. To je što vidimo kod životinja, koje, imajući percepciju nečega što ih pogodi i čemu su imale sličnu percepciju prije, očekuju kroz predstavu svog pamćenja ono što je bilo povezano s tom prethodnom percepcijom i sklone su osjećajima sličnim onima koje su tada imale. Na primjer: kada se psima pokaže štap, sjećaju se boli koju im je nanio i cvile i bježe (Prélim.⁶, § 65).

§ 27

🇫🇷🧐 lingvistika A snažna mašta koja ih pogađa i uzbuđuje, dolazi ili iz veličine ili iz mnoštva prethodnih percepcija. Jer često snažan dojam izaziva odjednom učinak duge navike ili mnogih ponovljenih osrednjih percepcija.

§ 28

🇫🇷🧐 lingvistika Ljudi djeluju kao životinje, s obzirom da se slijed njihovih percepcija odvija samo po principu pamćenja; nalikujući empirijskim liječnicima koji imaju puku praksu bez teorije; i mi smo samo empirici u tri četvrtine svojih postupaka. Na primjer, kada se očekuje da će sutra biti dan, djeluje se empirijski, jer se to tako uvijek odvijalo do sada. Samo astronom to procjenjuje razumom.

§ 29

🇫🇷🧐 lingvistika Ali spoznaja nužnih i vječnih istina je ono što nas razlikuje od običnih životinja i daje nam Razum i znanosti; uzdižući nas do spoznaje nas samih i Boga. I to se u nama naziva Razumna duša, ili Duh.

§ 30

🇫🇷🧐 lingvistika Također, kroz spoznaju nužnih istina i njihovih apstrakcija uzdignuti smo do refleksivnih činova, koji nas navode da razmišljamo o onome što se naziva "ja" i da razmotrimo što je u nama prisutno: i tako, razmišljajući o sebi, mislimo na Biće, Supstancu, jednostavno i složeno, nematerijalno i na samog Boga; shvatajući da je ono što je u nama ograničeno, u Njemu bez granica. I ovi refleksivni činovi pružaju glavne predmete naših rasuđivanja (Théod., Préf. *, 4, a⁷)

§ 31

🇫🇷🧐 lingvistika I odavde nikako ne slijedi da je jednostavna supstanca tada bez ikakve percepcije. Naša rasuđivanja temelje se na dva velika principa, na principu kontradikcije po kojem sudimo kao lažno ono što je proturječno, a istinitim ono što je suprotno ili kontradiktorno lažnom (§ 44, § 196).

§ 32

🇫🇷🧐 lingvistika I princip dovoljnog razloga, po kojem smatramo da nijedna činjenica ne može biti istinita, niti postojati, nijedna istinita tvrdnja, a da ne postoji dovoljan razlog zašto je tako, a ne drugačije. Iako nam ti razlozi najčešće ne mogu biti poznati (§ 44, § 196).

§ 33

🇫🇷🧐 lingvistika Također postoje dvije vrste istina, one Rasudbene i one Činjenične. Rasudbene istine su nužne i njihova suprotnost je nemoguća, dok su činjenične kontingentne i njihova suprotnost je moguća. Kada je istina nužna, njen se razlog može pronaći analizom, rastavljajući je na ideje i jednostavnije istine, sve dok ne dođemo do primitivnih (§ 170, 174, 189, § 280-282, § 367. Abrégé object. 3).

§ 34

🇫🇷🧐 lingvistika Tako se kod matematičara, teoremi spekulacije i praktična pravila redukcijom analize svode na Definicije, Aksiome i Postulate.

§ 35

🇫🇷🧐 lingvistika I napokon, postoje jednostavne ideje koje se ne mogu definirati; također postoje aksiomi i postulati, ili ukratko, primitivni principi, koji se ne mogu dokazati niti to trebaju; a to su identične tvrdnje, čija suprotnost sadrži izričitu kontradikciju (§ 36, 37, 44, 45, 49, 52, 121-122, 337, 340-344).

§ 36

🇫🇷🧐 lingvistika Ali dovoljan razlog mora se naći i u slučajnim istinama ili činjenicama, to jest, u slijedu stvari raširenih po svemiru stvorenja; gdje bi razlaganje na posebne razloge moglo ići u beskrajne detalje, zbog goleme raznolikosti prirodnih stvari i beskonačne dijeljivosti tijela. Postoji beskonačnost oblika i pokreta – sadašnjih i prošlih – koji ulaze u djelotvorni uzrok mog sadašnjeg pisanja; i postoji beskonačnost malih sklonosti i dispozicija moje duše – sadašnjih i prošlih – koje ulaze u konačni uzrok.

§ 37

🇫🇷🧐 lingvistika I budući da cijeli ovaj detalj obuhvata samo druge ranije kontingentne ili detaljnije elemente, od kojih svaki opet zahtijeva sličnu analizu, ne napredujemo ni korak: konačni ili dovoljan razlog mora biti izvan niza ili lanca ovog kontingentnog detalja, ma koliko on bio beskonačan.

§ 38

🇫🇷🧐 lingvistika I tako konačni razlog stvari mora biti u nužnoj supstanci, u kojoj je detalj promjena prisutan samo eminentno, kao u izvoru: i to je ono što nazivamo Bogom (§ 7).

§ 39

🇫🇷🧐 lingvistika Budući da je ova supstanca dovoljan razlog za sve ove detalje, koji su također posvuda povezani; postoji samo jedan Bog, i taj Bog je dovoljan.

§ 40

🇫🇷🧐 lingvistika Također se može suditi da ova vrhovna supstanca, koja je jedinstvena, univerzalna i nužna, budući da nema ništa izvan nje što bi bilo neovisno o njoj, i budući da je jednostavni nastavak mogućeg bića; mora biti nesposobna za granice i sadržavati onoliko stvarnosti koliko je moguće.

§ 41

🇫🇷🧐 lingvistika Otuda slijedi da je Bog apsolutno savršen; budući da savršenost nije ništa drugo do veličina pozitivne stvarnosti uzetog točno, isključujući granice u stvarima koje ih imaju. A tamo gdje nema granica – to jest, u Bogu – savršenost je apsolutno beskonačna (§ 22, Préf. *, 4 a).

§ 42

🇫🇷🧐 lingvistika Također slijedi da stvorenja svoju savršenost dobivaju od Božjeg utjecaja, ali da svoje nesavršenosti dobivaju od svoje vlastite prirode, nesposobne da budu bez granica. Jer time se razlikuju od Boga. Ova izvorna nesavršenost stvorenja primjećuje se u prirodnoj inertnosti tijela (§ 20, 27-30, 153, 167, 377 i dalje).

§ 43

🇫🇷🧐 lingvistika Također je istina da je u Bogu ne samo izvor postojanja, nego i suština, koliko su realne, odnosno onoga što je stvarno u mogućnosti. To je zato što je Božji um područje vječnih istina ili ideja o kojima one ovise, i da bez Njega ne bi bilo ničeg stvarnog u mogućnostima, ne samo ničeg postojećeg, već čak ni mogućeg (§ 20).

§ 44

🇫🇷🧐 lingvistika Jer ako postoji stvarnost u suštinama ili mogućnostima, odnosno u vječnim istinama, ta stvarnost mora biti utemeljena u nečemu što postoji i što je aktualno; dakle u postojanju Nužnog Bića, u kojem suština obuhvata postojanje, ili u kojem je dovoljno biti moguć da bi bio aktualan (§ 184-189, 335).

§ 45

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga samo Bog (ili Nužno Biće) ima tu privilegiju da mora postojati ako je moguć. A kako ništa ne može spriječiti mogućnost onoga što ne sadrži nikakva ograničenja, nikakvo niječno, a time ni nikakvu kontradikciju, samo to je dovoljno da se spozna Božje postojanje a priori. Također smo to dokazali kroz stvarnost vječnih istina. Ali upravo smo to dokazali i a posteriori jer postoje slučajna bića koja ne mogu imati svoj konačni ili dovoljan razlog osim u nužnom biću, koje ima razlog svog postojanja u sebi samom.

§ 46

🇫🇷🧐 lingvistika Međutim, ne treba zamisliti sa nekima, koji su pogrešno shvatili moju misao, da su vječne istine, budući da zavise od Boga, proizvoljne i da zavise od Njegove volje, kao što je Descartes izgleda shvatio a zatim i g. Poiret. To vrijedi samo za slučajne istine, čiji je princip podudarnost ili izbor najboljeg; dok nužne istine zavise isključivo od Njegovog uma i njegov su unutrašnji objekt (§ 180-184, 185, 335, 351, 380).

§ 47

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga je samo Bog prvobitno jedinstvo ili izvorna jednostavna supstancija, čije su sve stvorene ili izvedene Monade proizvodi i nastaju, da tako kažem, kroz neprekidne iskre Božanstva iz trenutka u trenutak, ograničene prijemčivošću stvorenja, kojem je bitno biti ograničeno (§ 382-391, 398, 395).

§ 48

🇫🇷🧐 lingvistika U Bogu postoji Moć, koja je izvor svega, zatim Znanje koje sadrži detalje ideja, i konačno Volja, koja čini promjene ili proizvodnje prema principu najboljeg (§ 7,149-150). I to odgovara onome što u stvorenim monadama čini subjekt ili bazu, sposobnost opažanja i sposobnost težnje. Ali u Bogu su ti atributi apsolutno beskonačni ili savršeni; dok su u stvorenim Monadama ili entelehijama (ili perfectihabies, kako je Hermolaüs Barbarus preveo tu riječ) samo imitacije, srazmjerno savršenstvu koje postoji (§ 87).

§ 49

🇫🇷🧐 lingvistika Stvorenje se kaže da djeluje prema vani koliko ima savršenstva, i trpi od drugog, koliko je nesavršeno. Tako se akcija pripisuje Monadi, koliko ima jasnih opažanja, a pasija koliko ima zbunjenih (§ 32, 66, 386).

§ 50

🇫🇷🧐 lingvistika I stvorenje je savršenije od drugog u tome što se u njemu nalazi ono što služi da se a priori objasni ono što se događa u drugom, i po tome se kaže da djeluje na drugo.

§ 51

🇫🇷🧐 lingvistika Ali u jednostavnim supstancijama to je samo idealan utjecaj jedne monade na drugu, koji može imati svoj učinak samo posredovanjem Boga, ukoliko u Božjim idejama jedna monada s pravom zahtijeva da Bog, uređujući druge od početka stvari, vodi računa o njoj. Jer budući da stvorena Monada ne može imati fizički utjecaj na unutrašnjost druge, samo na taj način jedna može ovisiti o drugoj (§ 9, 54, 65-66, 201. Saž. prig. 3).

§ 52

🇫🇷🧐 lingvistika I time je među stvorenjima akcija i pasija uzajamna. Jer Bog, uspoređujući dvije jednostavne supstancije, nalazi u svakoj razloge koji ga obvezuju da prilagodi jednu drugu; i stoga ono što je aktivno s određenih stajališta, pasivno je s drugog gledišta: aktivno utoliko, što ono što se jasno spoznaje u njemu služi da se objasni ono što se događa u drugome; i pasivno utoliko što se razlog za ono što se događa u njemu nalazi u onome što se jasno spoznaje u drugome (§ 66).

§ 53

🇫🇷🧐 lingvistika Sada, budući da postoji beskonačnost mogućih svjetova u Božjim Idejama i da samo jedan može postojati, mora postojati dovoljan razlog za Božji izbor koji ga određuje za jedan prije nego za drugi (§ 8, 10, 44, 173, 196 i sl., 225, 414-416).

§ 54

🇫🇷🧐 lingvistika I taj razlog može se naći samo u podudarnosti, ili u stupnjevima savršenstva koje ti svjetovi sadrže; svako moguće ima pravo polagati pravo na postojanje srazmjerno savršenstvu koje obuhvata (§ 74, 167, 350, 201, 130, 352, 345 i sl., 354).

§ 55

🇫🇷🧐 lingvistika I to je uzrok postojanja najboljeg, što Ga mudrost upućuje Bogu, što Ga Njegova dobrota čini da izabere, a što Ga Njegova moć čini da proizvede (§ 8,7, 80, 84, 119, 204, 206, 208. Saž. prig. 1, prig. 8).

§ 56

🇫🇷🧐 lingvistika Ova povezanost ili prilagodba svih stvorenih stvari jedna na drugu i svake na sve druge, čini da svaka jednostavna supstancija ima odnose koji izražavaju sve ostale, te je stoga živo vječno zrcalo svemira (§ 130,360).

§ 57

🇫🇷🧐 lingvistika I, kao što isti grad gledan s različitih strana izgleda sasvim drugačije, i kao da se perspektivno umnožava; isto tako se događa da, zbog beskonačnog mnoštva jednostavnih supstancija, postoji toliko različitih svemira, koji su ipak samo perspektive jednog, prema različitim gledištima svake Monade.

§ 58

🇫🇷🧐 lingvistika I to je način da se postigne najveća moguća raznovrsnost, ali uz najveći mogući red, odnosno način da se postigne najveća moguća savršenost (§ 120, 124, 241 i dalje, 214, 243, 275).

§ 59

🇫🇷🧐 lingvistika Samo ova hipoteza (koju se usuđujem reći dokazanom) na pravi način uzdiže Božju veličinu: to je gospodin Bayle prepoznao, kada je u svom Rječniku (članak Rorarius) iznio prigovore, gdje je čak bio u iskušenju povjerovati da Bogu dajem previše, i više nego što je moguće. Ali nije mogao navesti nijedan razlog zašto bi ova univerzalna harmonija, koja čini da svaka supstancija točno izražava sve druge kroz odnose koje ima, bila nemoguća.

§ 60

🇫🇷🧐 lingvistika Osim toga, u onome što sam upravo iznio, vidimo a priori razloge zašto stvari ne mogu ići drugačije. Jer Bog, uređujući cjelinu, vodio je računa o svakom dijelu, a posebno o svakoj monadi, čija je priroda reprezentativna, te je ništa ne može ograničiti da predstavlja samo dio stvari; iako je istina da je ovo predstavljanje zbunjeno u detaljima cijelog svemira, i može biti jasno samo u malom dijelu stvari, odnosno u onima koje su ili najbliže ili najveće u odnosu na svaku Monadu; inače bi svaka monada bila Božanstvo. Ograničenje monada nije u objektu, već u modifikaciji spoznaje objekta. Sve one zbunjeno teže beskonačnom, cjelini; ali su ograničene i razlikuju se po stupnjevima jasnih percepcija.

§ 61

🇫🇷🧐 lingvistika I složeni entiteti su u tome slični jednostavnima. Jer, kako je sve puno, što čini svu materiju povezanom, i kako u punom svakim pokretom djeluje na udaljena tijela, srazmjerno udaljenosti, tako da svako tijelo nije pogođeno samo od onih koji ga dodiruju, i na neki način osjeća sve što im se događa, već i preko njih osjeća one koji dodiruju prve, kojima je neposredno dodirnuto: slijedi da ova komunikacija ide na bilo koju udaljenost. I stoga svako tijelo osjeća sve što se događa u svemiru; tako da onaj koji sve vidi, mogao bi pročitati u svakome što se događa svugdje, čak i što se dogodilo ili će se dogoditi; uočavajući u sadašnjosti ono što je udaljeno, kako u vremenu tako i u prostoru: sumpnoia panta, kako je rekao Hipokrat. Ali duša može čitati u sebi samo ono što je u njoj jasno predstavljeno, ne može odjednom razviti sve svoje naboraje, jer oni idu u beskonačnost.

§ 62

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga, iako svaka stvorena monada predstavlja cijeli svemir, ona jasnije predstavlja tijelo koje joj je posebno dodijeljeno i čiju je entelehiju: i kako ovo tijelo izražava cijeli svemir kroz povezanost sve materije u punom, duša također predstavlja cijeli svemir predstavljajući ovo tijelo, koje joj pripada na poseban način (§ 400).

§ 63

🇫🇷🧐 lingvistika Tijelo koje pripada Monadi, koja je njegova entelehija ili Duša, čini s entelehijom ono što se može nazvati živim bićem, a s dušom ono što se naziva životinjom. Ovo tijelo živog bića ili životinje uvijek je organsko; jer svaka Monada je zrcalo svemira na svoj način, a svemir je uređen u savršenom redu, mora postojati i red u predstavniku, odnosno u percepcijama duše, a time i u tijelu, prema kojem je svemir u njemu predstavljen (§ 403).

§ 64

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga je svako organsko tijelo živog bića svojevrsni božanski stroj, ili prirodni automat, koji beskonačno nadmašuje sve umjetne automate. Jer stroj napravljen ljudskom vještinom nije stroj u svakom svom dijelu. Na primjer: zub mjedenog kotača ima dijelove ili fragmente koji za nas više nisu nešto umjetno i nemaju ništa što označava stroj u odnosu na upotrebu za koju je kotač bio namijenjen. Ali strojevi prirode, odnosno živa tijela, još uvijek su strojevi u svojim najmanjim dijelovima, do beskonačnosti. To čini razliku između Prirode i umjetnosti, odnosno između Božanske umjetnosti i naše (§ 134, 146, 194, 483).

§ 65

🇫🇷🧐 lingvistika I autor prirode je mogao primijeniti ovaj božanski i beskrajno čudesni trik, jer svaki dio materije nije samo beskonačno djeljiv kako su drevni prepoznali, već je i stvarno podijeljen bez kraja, svaki dio na dijelove, od kojih svaki ima svoje vlastito kretanje; inače bi bilo nemoguće da svaki dio materije može izraziti cijeli svemir (Prélim. [Disc. d. l. conform.], § 70. Théod., §195).

§ 66

🇫🇷🧐 lingvistika Otuda vidimo da postoji svijet bića, živih bića, životinja, entelehija, duša u najmanjem dijelu materije.

§ 67

🇫🇷🧐 lingvistika Svaki dio materije može se zamisliti kao vrt pun biljaka ili kao bara puna riba. Ali svaka grančica biljke, svaki ud životinje, svaka kap njenih tekućina je opet takav vrt ili takva bara.

§ 68

🇫🇷🧐 lingvistika I premda zemlja i zrak između biljaka u vrtu, ili voda između riba u bari, nisu ni biljke ni ribe; oni ipak sadrže još više toga, ali najčešće suptilnosti za nas neprimjetne.

§ 69

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga nema ničeg neobradenog, sterilnog, mrtvog u svemiru, nema haosa, nema zbrke osim prividno; otprilike kao što bi se činilo u bari na daljini gdje bi se vidjela zbrkana kretanja i vrvež, takoreći, riba u bari, bez razlikovanja samih riba.

§ 70

🇫🇷🧐 lingvistika Otuda vidimo da svako živo tijelo ima dominantnu entelehiju koja je duša kod životinje; ali udovi tog živog tijela puni su drugih živih bića, biljaka, životinja, od kojih svaka ima svoju entelehiju ili svoju dominantnu dušu.

§ 71

🇫🇷🧐 lingvistika Ali ne treba zamišljati s nekim, koji su pogrešno shvatili moju misao, da svaka duša ima masu ili dio materije koji joj je trajno vlastit ili namijenjen, te da stoga posjeduje druga niža živa bića, uvijek joj predodređena za službu. Jer sva tijela su u stalnom toku poput rijeka; i dijelovi ulaze u njih i izlaze iz njih neprestano.

§ 72

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga duša mijenja tijelo samo postepeno i stupnjevito, tako da nikada nije odjednom lišena svih svojih organa; i često dolazi do metamorfoze kod životinja, ali nikada do metempsihoze ni seobe duša: također nema potpuno odvojenih duša, niti duhova bez tijela. Samo Bog je od toga potpuno odvojen.

§ 73

🇫🇷🧐 lingvistika To je također razlog zašto nikada nema ni potpunog stvaranja, ni savršene smrti u strogom smislu, koja bi se sastojala u odvajanju duše. A ono što nazivamo Stvaranjem su razvijanja i porasti; dok ono što nazivamo smrtima su uvijanja i smanjenja.

§ 74

🇫🇷🧐 lingvistika Filozofi su bili u velikoj nedoumici oko podrijetla oblika, entelehija ili Duša; ali danas, kada se ustanovilo pomoću preciznih istraživanja biljaka, insekata i životinja, da organska tijela prirode nikada nisu nastala iz haosa ili truleži; već uvijek iz sjemena, u kojima je bez sumnje bilo neke preformacije; zaključeno je da ne samo da je organsko tijelo već bilo tu prije začeća, već i duša u tom tijelu, i ukratko sama životinja; te da je pomoću začeća ta životinja samo bila pripremljena za veliku transformaciju kako bi postala životinja druge vrste.

§ 75

🇫🇷🧐 lingvistika Životinje, od kojih se neke uzdižu do stepena najvećih životinja pomoću začeća, mogu se nazvati spermatskim; ali one među njima koje ostaju u svojoj vrsti, to jest većina, rađaju se, razmnožavaju se i uništavaju kao i velike životinje, a samo mali broj izabranih prelazi na veću pozornicu.

§ 76

🇫🇷🧐 lingvistika Ali to je bila samo polovica istine: stoga sam zaključio da ako životinja nikada ne počinje prirodno, ona također ne završava prirodno; i da ne samo da neće biti stvaranja, već ni potpunog uništenja, ni smrti u strogom smislu. I ova razmišljanja, učinjena a posteriori i izvedena iz iskustava, savršeno se slažu s mojim principima izvedenim a priori kao što je gore navedeno.

§ 77

🇫🇷🧐 lingvistika Stoga se može reći da ne samo duša (ogledalo neuništivog svemira) neprolazna, već i sama životinja, iako njen mehanizam često djelomično propadne, te odbaci ili preuzme organske ljušture.

§ 78

🇫🇷🧐 lingvistika Ovi principi su mi dali način da prirodno objasnim sjedinjenje ili pak slaganje duše i organskog tijela. Duša slijedi svoje vlastite zakone, a tijelo također svoje; i oni se susreću zahvaljujući preuspostavljenoj harmoniji između svih supstanci, budući da su sve one reprezentacije istog svemira.

§ 79

🇫🇷🧐 lingvistika Duše djeluju prema zakonima konačnih uzroka kroz težnje, ciljeve i sredstva. Tijela djeluju prema zakonima efikasnih uzroka ili kretanja. I ta dva kraljevstva, ono efikasnih uzroka i ono konačnih uzroka, međusobno su harmonična.

§ 80

🇫🇷🧐 lingvistika Descartes je priznao da duše ne mogu davati silu tijelima, jer uvijek postoji ista količina sile u materiji. Međutim, vjerovao je da duša može promijeniti smjer tijela. Ali to je zato što se u njegovo vrijeme nije znalo za zakon prirode koji također čuva očuvanje ukupnog smjera u materiji. Da je to primijetio, pao bi u moj Sistem prethodno uspostavljene harmonije.

§ 81

🇫🇷🧐 lingvistika Ovaj sistem čini da tijela djeluju kao da (što je nemoguće) nema duša; da duše djeluju kao da nema tijela; i da oboje djeluju kao da jedno utiče na drugo.

§ 82

🇫🇷🧐 lingvistika Što se tiče Duhova ili Racionalnih duša, iako smatram da u osnovi postoji ista stvar u svim živim bićima i životinjama, kao što smo upravo rekli (naime da životinja i duša počinju tek sa svijetom, i ne završavaju prije svijeta), ipak postoji nešto posebno u Racionalnim životinjama: njihovi mali spermatski organizmi, sve dok su samo to, imaju samo obične ili osjetilne duše; ali čim oni koji su izabrani, da tako kažem, dostižu ljudsku prirodu stvarnim začećem, njihove osjetilne duše uzdignute su na stepen razuma i prerogativ Duhova.

§ 83

🇫🇷🧐 lingvistika Između ostalih razlika između običnih duša i Duhova, od kojih sam već naveo neke, postoji i ova: da su duše općenito živi ogledala ili slike svemira stvorenja; ali da su duhovi također slike samog Božanstva, ili samog Autora prirode: sposobni da spoznaju sistem svemira i da ga oponašaju kroz arhitektonske uzorke; pri čemu je svaki duh poput malog božanstva u svom području.

§ 84

🇫🇷🧐 lingvistika To je ono što čini da Duhovi mogu ući u svojevrsno Društvo s Bogom, i da je On prema njima, ne samo ono što je izumitelj prema svom Stvoru (kao što je Bog prema ostalim stvorenjima) već i ono što je Knez prema svojim podanicima, pa čak i otac prema svojoj djeci.

§ 85

🇫🇷🧐 lingvistika Otuda je lako zaključiti da skup svih Duhova mora činiti Grad Božji, to jest najsavršeniju Državu koja je moguća pod najsavršenijim od Monarha.

§ 86

🇫🇷🧐 lingvistika Ovaj Grad Božji, ova istinski univerzalna Monarhija je Moralni Svijet, unutar Prirodnog svijeta, i ono što je najuzvišenije i najbožanskije u Božjim djelima: i u njemu se istinski sastoji slava Božja, budući da je ne bi bilo da Njegova veličina i dobrota nisu poznate i dive im se duhovi, također se u odnosu na ovaj Božanski Grad Njegova Dobrota ispravno očituje, dok se Njegova mudrost i moć pokazuju svugdje.

§ 87

🇫🇷🧐 lingvistika Kao što smo gore uspostavili savršenu Harmoniju između dva prirodna carstva, jednog od Uzročnih uzroka, drugog od Konačnih, ovdje moramo primijetiti još jednu harmoniju između fizičkog carstva Prirode i moralnog carstva Milosti, to jest, između Boga shvaćenog kao Arhitekte Svemirske Mašine, i Boga shvaćenog kao Monarha Božanskog Grada Duhova (§ 62, 74, 118, 248, 112, 130, 247).

§ 88

🇫🇷🧐 lingvistika Ova Harmonija čini da stvari vode ka Milosti upravo putevima Prirode, i da ovaj globus, na primjer, mora biti uništen i obnovljen prirodnim putevima u trenucima koje zahtijeva upravljanje Duhovima; za kažnjavanje nekih, i nagrađivanje drugih (§ 18 i dalje, 110, 244-245, 340).

§ 89

🇫🇷🧐 lingvistika Može se još reći, da Bog kao Arhitekt u svemu zadovoljava Boga, kao zakonodavca; i da stoga grijesi moraju nositi svoju kaznu sa sobom po redu prirode; i po samoj mehaničkoj strukturi stvari; i da isto tako lijepe akcije privlače svoje nagrade mehaničkim putevima u odnosu na tijela; iako se to ne može i ne smije uvijek dogoditi odmah.

§ 90

🇫🇷🧐 lingvistika Konačno, pod ovom savršenom vladavinom ne bi bilo dobrog Djela bez nagrade, ni lošeg bez kazne: i sve mora uspjeti za dobro dobrih; to jest onih koji nisu nezadovoljni u ovoj velikoj Državi, koji se uzda u Providnost, nakon što su ispunili svoju dužnost, i koji vole i oponašaju, kako treba, Autora sveg dobra, uživajući u razmatranju Njegovih savršenstava prema prirodi istinske čiste ljubavi, koja čini da uživamo u sreći onoga što volimo. To je ono što navodi mudre i kreposne osobe da rade na svemu što se čini u skladu s pretpostavljenom božanskom voljom, ili prethodnom; a ipak se zadovoljavati onim što Bog zapravo ostvaruje svojom tajnom voljom, konsekventnom i odlučnom; priznajući da, kad bismo mogli dovoljno razumjeti poredak svemira, otkrili bismo da nadmašuje sve želje najmudrijih, i da ga je nemoguće učiniti boljim nego što jest; ne samo za cjelinu općenito, već i za nas same posebno, ako smo pravilno povezani s Autorem svega, ne samo kao s Arhitektom i djelotvornim uzrokom našeg bića, već i kao s našim Gospodarom i konačnim uzrokom koji mora biti cijeli cilj naše volje, i koji jedini može stvoriti našu sreću (Predg. *, 4 a b¹⁴. § 278. Predg. *, 4 b¹⁵).

KRAJ

¹⁴ Izd. Erdm., str. 469.
¹⁵ Izd. Erdm., str. 469 b.